fbpx

Sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj

Izvukao je iz džepa poveliku, staru i pocijepanu kartu jugozapadne Engleske i počeo po njoj pokazivati prstom. Pronašao je selo iz kojeg su njegovi daleki preci nekada davno krenuli trbuhom za kruhom preko okeana. Kaže da se sprema za put, da će u martu sjesti na avion i krenuti nazad u zemlju u koju je nekada davno išao da “mormonizira” ljude. Poželjeh u trenutku da mu se pridružim, da zajedno tabanamo po engleskim nedođijama

Odmah po izricanju presude Jadranku Prliću i ostalim čelnicima tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna, počela je uniformirana kampanja gotovo svih hrvatskih medija koji su se utrkivali u relativiziranju presude, u osudi suda u Hagu kao političkog, iskrivljujući pri tome činjenice o onome što se u BiH dešavalo 1993. godine, za što se, uostalom, i sudilo

“Njega, koji je živio i djelovao od tridesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, najčešće i najkraće označuju natuknički kao sociologa i islamologa. Međutim, okvirno gledano, to je ujedno i tačno i netačno. Zapravo, bio je on – prije svega – mnogo više od sociologa, jer je zadirao i dublje i šire od same znanosti o društvu. Naime, on je, prije svega, polazio od pojedinca. Sebe je samog nastojao uobličiti iznad svega kao prepoznatljivu ličnost, pa je u tome i uspijevao: sve od gimnazijskih dana na Halilovcu pa do usijanog zagrebačkog asfalta u vrijeme zbrke i prepirke oko 'ustava strepnje i nade'. Zapravo, on je uvijek i u svemu bivao najsličniji sebi samom”, naglašava hrvatski leksikograf Tomislav Ladan, koji je jedan od rijetkih koji se imao priliku družiti s Nerkezom Smailagićem u trima različitim gradovima – Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu

“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”

“Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika, u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest”

Teško je reći šta bi bila strašnija opcija, to da zaista postoji neki centar izvan Bosne i Hercegovine koji objedinjuje djelovanje beogradskih i sarajevskih medija ili da se radi o svojevrsnom nametnutom, novinarskom i medijskom mentalitetu i kulturi, preostalim još iz vremena Jugoslavije, gdje se većina sarajevskih medija u izboru i načinu obrade tema i zauzimanju političke pozicije instinktivno i automatski ravna prema interesima Beograda

“Svakom moćnom, društveno pozicioniranom pojedincu narod lakše prašta, jer od njega očekuje neku pomoć, milost, sitnu ili krupnu uslugu... Ljudi najsurovije sude najslabijima, a za bogate i uticajne uvijek se nađu i riječi utjehe i riječi razumijevanja. Ljudi ljude uglavnom posmatraju kao nosioce neke zamišljene društvene gravitacije i uvijek prilaze onima za koje misle da su uticajniji”

Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi uz poneku ilahiju bilo optimalno. No, već sam nakon 10 minuta došao do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj”