fbpx

Iz jedne informacije iz Travnika doznajemo kako su spiskovi ljudi koje je trebalo pratiti “dolazili iz Zenice. Samo za Stanicu milicije u Travniku došao spisak s preko 1.600 lica, a po nekoliko stotina za ostale stanice”. Na istome mjestu vidimo kako je komandir policijske stanice u Vitezu vidio svoj dotadašnji rad. “Radili smo i slali informacije o sprovođenju reforme, o nenamjenskom trošenju sredstava, o opravdanosti investicija itd. Podatke smo dobivali od pojedinaca članova SK koji to nisu htjeli da iznesu na sastancima organizacije i na drugim skupovima”

Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča

Ako je za vjerovati svjedočenju jednog od atentatora na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, Bošnjaci su početkom 20. stoljeća, nakon što je bosanski jezik 1907. godine ukinut i preimenovan u srpskohrvatski jezik, pokazivali nevjerojatnu količinu rastezljivosti i snishodljivosti u poimanju naziva za svoj jezik. Cvjetko Popović je, pored Gavrila Principa, bio među atentatorima iz terorističke organizacije Mlada Bosna. Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović dočekali su živi kraj Prvog svjetskog rata. Cvjetko Popović je napisao knjigu „Sarajevski Vidovdan 1914“, koju je 1969. godine izdala "Prosveta", a i danas se koristi kao jedno od omiljenih knjiga iz lektire srpskih nacionalista i šovinista. Drugo izdanje je također izašlo u nakladi Prosvete 2014. godine. Dok pamtimo i opominjemo i ne zaboravljamo, pročitajte Popovićev ulomak o jezičkom stanju među Bošnjacima:

“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Rašid i njegov maloljetni sin Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine, a pored njegovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad”

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

“Kada nakon dugo godina dođete u rodno mjesto i zateknete ga u tako zapuštenom stanju, to vas zaboli. Ali, ipak, mi Kameničani smo ti koji moramo dovesti stvari u red na ovom prostoru. Prvo moramo stvoriti uvjete za normalnu egzistenciju, a onda se potruditi da sačuvamo od zaborava patnju i stradanja ovdašnjeg stanovništva. To je potrebno i onima čiji su očevi počinili kriminal ovdje, kao i onima čije su porodice stradale”

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u Zagrebu je poručio da Republika Hrvatska ima moralnu odgovornost da učini potrebne korake kako bi bosanski jezik bio adekvatno zastupljen u zvaničnom obrazovnom programu. "Bošnjaci su, ne zaboravimo, učestvovali u odbrani i stvaranju moderne hrvatske države sa preko 25.000 branilaca te 1187 poginulih i više hiljada teško ranjenih. Sve to nas zajedno obavezuje i povezuje"

Zajednicu muslimana “Milli Görüş” osnovali su Turci koji su šezdesetih godina 20. stoljeća otišli na privremeni rad u Njemačku. Grupa entuzijasta oformila je organizaciju koja je prvo tražila prostor za obavljanje molitve. S vremenom je izrasla u jednu od najvećih islamskih nevladinih organizacija u Evropi, a područje djelovanja prošireno je na polje obrazovanja, humanitarni rad, pružanje socijalne pomoći

Dvije škole pod jednim krovom u mome Stocu, profesore, prilika su da u Stocu još ima Bosne. Koliko u Jajcu, profesore, ima Bosne? Koliko u Livnu? Koliko u Ljubuškom? U Ljubinju? U Trebinju? U Neumu? Ma..., da dalje ne pitam! Raskućiše nas, moj profesore! Pod krovove nam se uvukla neizvjesnost i strepnja. Pod krovovima nam rastu zvjerinjaci. Pod krovovima nam gmižu zmije otrovnice. Ali, mi smo pitom svijet, profesore. Nikog ne želimo tjerati ispod svoga krova. Jer, mi se nikog ne bojimo. Mi volimo