fbpx

U svakoj, pa i površnije pisanoj biografiji Smaila Balića, jasno su vidljive dvije dimenzije velikog autorskog interesa: u objema je živio, o objema je razmišljao i o objema je pisao. Kulturu je shvatao “središnjim glasom”, onim koji integrira, pa su otuda duhovnost i historija postali temeljnom “građom” njegova oblikovanja kulturne povijesti svog naroda. Njegovo je putovanje prema naučnom diskursu započelo prilogom iz rane mladosti koji je objavljen u Novom Beharu

“Ono što mi želimo jeste istinska sloboda naroda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Što se to nastojalo ranije, to se može nekako razumjeti, ali od kraja prošlog rata to zaista nema nikakvog izgleda za uspjeh. Nama kao muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo, s kojim treba da se pomire naročito oni koji nas do sad ubrajaše u svoje jato”, pisao je Velagić