fbpx

U prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Omarska 6. augusta održana je komemoracija u znak sjećanja na početak zatvaranja prijedorskih logora smrti. Ova komemoracija bila je vrhunac još jednog u nizu godišnjih ciklusa za Bošnjake i Hrvate Prijedora rasutih širom svijeta, popraćen pohodima Bosni, povratnicima i svojim kućama, te komemoracijama organiziranim od 23. maja, a koje će se završiti 22. augusta ove godine na Korićanskim stijenama

Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa...” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava

Prema pričama preživjelih logoraša iz Omarske, prilikom prvog isljeđivanja Idrizu su slomljene obje nadlaktice te se tako prebijen mučio narednih nekoliko dana na tzv. pisti – centralnom logorskom prostoru. Nakon brutalnog premlaćivanja, u kojem su učestvovali logorski stražari i isljednici, izveden je iz logorskih prostorija te je u prisustvu svjedoka-logoraša u noći 13. jula 1992. godine s nekoliko uglednih prijedorskih visokopozicioniranih Bošnjaka ubijen kao civilno lice

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

“Sanjam ja kako ide moj Sulejman i vodi one svoje dvije bliznakinje za ruke. Ide odozgo niz dvorište, a ja kao nekome govorim: ‘Eto moga sina i njegovih cura’, i tako se probudim. Drugi put sam ga sanjala kako sa mnom razgovara u kući. Kaže on meni: ‘Mati, gdje je moja familija?’ Rekoh: ‘Sine, tvoja je familija u Zenici’, i opet sam se probudila. Ja to ujutro ispričala mužu Ibrahimu, a on kaže: ‘Što si mu odgovarala, bio bi duže kod nas’”

U prostorijama “Göteborgs Litteraturhus” održana je, u organizaciji Saveza logoraša BiH u Švedskoj, promocija knjige Zločin s predumišljajem – 197 dana u logorima Omarska i Manjača autora Nijaza Mujkanovića. Autor u knjizi, u četiri poglavlja, hronološki opisuje događaje na području Kozarca, od srpskog preuzimanja vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. do dana kada je pušten iz zatočeništva logora Manjače, te prvih dana izbjeglištva. Detaljno u prvom poglavlju opisuje period od preuzimanja vlasti u Prijedoru do napada srpskih snaga na Kozarac 24. maja 1992. Drugo i treće poglavlje odnose se na dane zatočeništva u logoru Omarska, koji napušta kao posljednji zatočenik, te zatočeništva na Manjači. Fokus je u posljednjem poglavlju na periodu u izbjeglištvu, nakon što je, poslije 197 dana, preživio torture obaju logora

Skorašnjim vapajem banjalučkog biskupa Franje Komarice i vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića aktualizirana je priča o diskriminaciji nad Hrvatima u manjem bh. entitetu, Hrvatima koji s tih prostora nestaju. Nevjerovatno je odsustvo svijesti i spomena na žrtvu koju su Hrvati s ovu stranu entitetske granice platili zbog svog imena i porijekla, posebno Hrvati Prijedora, o kojima se i ne govori. Danas su svedeni tek na pripadnike konfesionalne skupine okupljene u pet župa katoličke crkve, Ravskoj, Ljubiji, Prijedoru, Staroj Rijeci i Šurkovcu. Hrvate Prijedora u Skupštini grada ne predstavlja niti jedan njihov sunarodnjak

Ravničarski dijelovi povratničkih mjesnih zajednica Hambarine, Rizvanovići i Bišćani pri svakom manjem podizanju nivoa rijeke Sane potpuno su potopljeni. Sva sreća pa je komunikacija višom cestom preko Hambarina moguća jer je put Prijedor – Bišćani – Volar redovno pod vodom. Ove godine čak u nekoliko navrata. Poseban problem građanima i gradskoj upravi predstavljaju podzemne vode. Mještani kažu da je zemlja zasićena i puna kao sunđer. Jednostavno više nema kud. Stariji mještani sumnjaju da razloge za sve češće naglo podizanje i padanje nivoa rijeke Sane treba tražiti nauka