fbpx

Mi smo pogranična zona i puno je malverzacija i kod prijave glasača za glasanje putem pošte iz Srbije, ali i na sam dan izbora. Puno je glasača koji su davno umrli, a nalaze se na biračkom spisku i za njih neko glasa. Sve ove malverzacije smanjuju naš utjecaj jer se tako povećava izborni cenzus. Kako god, kada bi glasalo pedeset posto Bošnjaka koji imaju pravo glasa u Bratuncu, Zvorniku, Bijeljini i mnogim drugim mjestima, sigurno da bismo imali puno više onih u lokalnim skupštinama koji bi se borili za naša prava i naš status”, poručuje Salkić

Film Avde Husejnovića govori o stotinama Bošnjaka Bijeljine i Janje koje su srpske paravojne snage, podržane policijom i Jugoslavenskom narodnom armijom, 1992. godine ubile, njihova mrtva tijela sahranjivana su pod NN oznakama u grobljima u Srbiji, ali i bijeljinskim grobljima i drugim lokacijama. Čak postoje i spiskovi ubijenih, ali se, gle čuda, kod svih ubijenih kao uzrok smrti navodi “prirodna smrt”. Čim je izašao trailer filma, počele su stizati i prijetnje. Udruženje veterana Garda “Panteri” na svom profilu na Facebooku objavilo je komentar prijeteće sadržine. U navedenom komentaru protive se premijeri filma Ubijeni prirodnom smrću

“Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

U prvim se godinama povratka u Podrinje išlo autobusima koje je pratila policija, mada je policija u manjem bh. entitetu i tada bila gluha, nijema i slijepa na sve prijetnje, provokacije, pa čak i kamenovanje autobusa. Svjedoci tih događaja, prvi povratnici, nailazili su na brojne neugodnosti, od psovki, dizanja tri prsta, do toga da su Srbi u neposrednoj blizini mjesta gdje su Bošnjaci čekali autobuse bacali životinjske iznutrice, izmet, svinjske glave