Čovjek se, po nekoj inerciji, voli prisjećati svog “jučer” koje nerijetko glorificira i opisuje u superlativima, iako mu je “danas”, možda, neuporedivo bolje i komfornije. U toj opsesivnoj nostalgiji i žalu za prošlošću nerijetko zaboravljamo sadašnjost, a o budućnosti da i ne govorimo, ili, kako bi hafiz Bugari volio kazati: “Ne živi ni u perfektu, ni u futuru, nego u prezentu”