fbpx

Dvanaest godina nakon ovog zločina, na suđenju komandantu SRK-a generalu Dragomiru Miloševiću, uz poricanje odgovornosti za masakr, cijela teza odbrane bila je zasnovana na tome da se pokuša dokazati kako je “granata doletjela malom brzinom ili da je njena detonacija izvršena u statičkim uslovima”, a vještak odbrane za sudsku medicinu Ivica Milosavljević “pretpostavlja” da su tijela žrtava naknadno postavljena na lice mjesta zločina i da su pomjerana s jednog mjesta na drugo.

Zaključke o krivici, gotovo 10 godina nakon zločina, dalo je pretresno vijeće ICTY u predmetu Galić, konstatacijom kako je granata na Pijacu, ''van svake razumne sumnje namjerno ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK,'' što je potvrdilo i Žalbeno vijeće ICTY u navedenom predmetu. No, nejasne i nedorečene reakcije zvaničnika Ujedinjenih nacija o odgovornosti “obje strane za zločin”, savršeno su se uklapale u politički i vojni kontekst tog vremena, te su odgovarale trenutnom stanju snaga UNPROFOR-a na terenu. Zahvaljujući „neidentifikovanju“ krivca za zločin na Markalama od strane službenih istraga Ujedinjenih nacija, ponovno je izbjegnuta konkretna akcija, te je, uz prividno povlačenje teškog naoružanja ili njegovo stavljanje pod kontrolu UNPROFOR-a