fbpx

Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika

A Instrukcija je sasvim suprotna. Ona se temelji na Ustavu i Zakonu, na naučno-stručnim činjenicama o postojanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ali ne i “BHS-a” ili neke druge izmišljotine, a temelji se i na činjenicama o jezičkom identitetu građana Kantona Sarajevo, gdje više od 90% građana svih etno-nacionalnih pripadnosti govori bosanskim, a tek 0,27% jesu oni koji bi željeli da im maternji jezik bude neustavni, nezakonski i činjenično nepostojeći “BHS”.

Tročlani naziv bosanski / hrvatski / srpski jezik, koji je s kosim crtama, čista je administrativna “inovacija” i u stručnom pogledu apstrakcija i konstrukcija koja je unijela najviše zabuna u našu školsku praksu. To su iz svojih tajnih busija iznova pokušale iskoristiti lažne intelektualne veličine iz naše bosanske, a i iz naše bošnjačke nacionalne sredine, kako bi zadale konačni ideološki udarac toj, njima toliko “nepojamnoj” i mrskoj, “ideji bosanskog jezika”

Ova nakaradna skraćenica i nastala je prije svega iz nekog dubokog a besmislenog stida govornika bosanskog jezika, ili iz neke apsurdne bosanske mimikrije, ili iz neke ovještale nostalgije za nekadašnjim srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim jezikom, u čijem imenu nikako nije bilo Bosne, a u sadržaju tek onoliko koliko je to bilo nužno i prihvatljivo drugim, brojnijim govornicima nekadašnjeg zajedničkog jezika narodâ Jugoslavije

Mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” jeste upravo ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Pobuna povodom Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade posebno čudi s obzirom na rezultate posljednjeg popisa stanovništva, na kojem je 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo kazalo da se jezik kojim govore zove bosanski. Ukupno 96,3% ih je odabralo neki od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine. Samo 0,27% njegovih stanovnika napisalo je da im se jezik zove “Bosansko srpsko hrvatski jezik”, a 1,35% prihvatilo je kao svoj njemu politički i normativno srodni “srpskohrvatski”