Zamolio sam gospođu Stellu da mi da jednu Enverovu fotografiju. Izvadila mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu klaviru. Zahvalila mi se na riječima izgovorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. Opraštao sam se od Envera pogledom po staklenim vitrinama punim njegovih uvezanih, neobjavljenih rukopisa...
Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju
Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu
