fbpx

“Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”

“Ne smijemo zaboraviti šta nam se desilo od 1992. do 1995. godine. Na ovom spomen obilježju upisano je 856 imena s područja Cerske i okoline koja su bila ovdje kada smo 1. marta 1993. godine morali da se povučemo prema Srebrenici. Ako mi budemo neozbiljni i neodgovorni, onda ćemo da zaboravimo. Mi ne smijemo zaboraviti jer bi nam se moglo desiti slično. Imamo mi nagovještaja svakakvih, ali se nadamo da se neće desiti ono što se dešavalo tokom rata”, kaže Mušan Čelebić, predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja manifestacije “Dani Cerske 2019”

Od prijeratnih pet hiljada, danas u njoj živi oko 800 stanovnika. Braneći se u ratnim godinama, Cerska je izdržala do proljeća 1993. godine. Više nije mogla. Ali i tada, kada su u zbjegovima išli ka Srebrenici ili Tuzli, Cerani su znali da će se jednog dana vratiti u svoje mjesto.