fbpx

Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji uspostavljajući “vezu” između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”

Aja Sofija kao takva, sama za sebe, nije pod zaštitom UNESCO-a, nego je to slučaj s cijelim historijskim jezgrom grada, gdje pripadaju i Plava džamija, Topkapi, Sulejmanija, i da ne nabrajam dalje (spisak je jako dugačak), ali da naglasim da je na njemu i Kariye džamija, kojoj je nedavno sudskom odlukom vraćen status džamije (bila je muzej). A gnjev UNESCO-a je izostao, pitanje je da li su primijetili

Da li su, u svakom slučaju rivalski, interesi Turske i Rusije nužno suprotstavljeni? Sudeći po odgovoru ministra Çavuşoğlua na konferenciji za štampu s inoministrom Irana Zarifom (ponedjeljak 15. juni) u Istanbulu, “nisu”. Odnosno, predsjednici Erdoğan i Putin imaju “u principu” saglasne stavove o tome kako da dođe do trajnog primirja i uspostavljanja političkog procesa

Desetog aprila 1928. godine iz 2. člana Ustava briše se rečenica da je “državna religija islam”, čime republika postaje formalno-pravno laička. Sekularna ne, jer sekularnost podrazumijeva nemiješanje religije u državne poslove, ali u ovom slučaju važnije i vice versa, a to nije bio cilj Atatürkovih reformi. Cilj je bio kontrola religije i njeno srozavanje na neku vrstu folklora. Sljedeći korak – učenje ezana na turskom po direktnoj naredbi Atatürka desio se 29. januara 1932. godine iz Fatih džamije u Istanbulu

Tendencija da se promijeni narativ o protestima u Gezi parku od suštinski nasilnog pokušaja državnog udara ka toj priči o miroljubivom protestu protiv “nedemokratije” (balega koju je dobar dio svijeta progutao) nije (samo) inicijativa gradonačelnika Istanbula nego je partijska linija Narodne republikanske partije (CHP), koja je dobila impetus nakon lokalnih izbora prošle godine. Odmah poslije izbora predsjednica istanbulskog odbora CHP-a zahvalila se “djeci Gezi parka” i time otvorila sezonu revizionizma

U deset Menderesovih godina Turska je zabilježila ekonomski rast od 9 posto godišnje, preduzeti su veliki infrastrukturni projekti, a njegova popularnost bila je ukorijenjena u stvarnim promjenama kao što su mehanizacija poljoprivrede i napredak na poljima transporta, energije, obrazovanja i zdravstva. Za njegovog vakta Turska je postala članica NATO-a, jasno se (ideološko-ekonomski) orijentirajući ka Zapadu

Zvaničnici Dobre partije u naporima su da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”

Kada se režim poput Putinovog, koji nije baš model transparentnog poslovanja, propagandno obruši na klijentski režim u Damasku zbog, o tempora o mores, korupcije, postavlja se legitimno pitanje zašto i zašto sada. Putin vidio svjetlost? Rusi gadljivi na korupciju? Ili će pak biti da je Assad postao prepreka njihovim ciljevima i/ili nije dao sve što su tražili

Postoji još jedan (bitan) razlog zašto se toliko pizme izlilo od opozicije prema porodici Gülüşken. Činjenica da su oni etnički Kurdi zahvalni turskoj državi do mjere da ponosno govore Atatürkovu parolu “Oh, kako sam sretan zvati se Turčinom” ruši sve predrasude i neistine na kojima “političari i novinari, pripadnici terorističkog FETÖ-a i pristalice PKK-a” pokušavaju graditi distorziranu sliku Turske, vladajuće partije, društva – ukratko: realnosti

Prije 20 godina niko ni nije mogao predvidjeti da će Turska slati humanitarnu pomoć u vidu medicinske opreme najrazvijenijim zemljama Zapada kao što su SAD ili Velika Britanija. Primjer Malatye i proizvodnja 2 miliona hirurških maski dnevno nije jedini očigledni pokazatelj elastičnosti i brzine kojom se turska privreda prilagođava (vanrednoj) situaciji