Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i bijelu ploču na kojoj ništa ne piše
. Zgrada je bila svježe “otkrivena” od vreća pijeska. Neko sam vrijeme ćaskao s uposlenima, obavijestio i njih da nešto radim (što se pokazalo korisnim, jedine fotke koje imam oni su napravili) i krenuo put Ferhadije i ulaza u pijacu. Kontao sam kako tu imam najbolje šanse da budem primijećen. Na sebi sam nosio neki stari mantil iz šezdesetih, na glavi šešir koji sam dobio u Parizu od Huguesa, a na nogama poderane “martinke”, poklon od Douga iz Glasgowa.</p>
<p>Kad sam prilazio mjestu zločina, krenuo je teški panični napad. Znojenje. Počeo sam se gušiti. Izgledalo je da se ništa neće desiti. Naprijed-nazad, naprijed-nazad. Što sam se više ohrabrivao, bilo je sve gore. Ali stisnuh petlju i izađoh na glavnu džadu. Spustih konzervu ispred sebe, podigoh glavu i sve poče.</p>
<p>Nisam ništa očekivao, ništa se nije ni trebalo očekivati, koga briga za još jednog ludaka koji stoji i nešto traži. Ipak, ljudi su posmatrali u nevjerici i osjećali sažaljenje, nešto je ipak dopiralo. Poneko bi prišao i ubacio siću. Počeo sam se opuštati i šire otvarati usta.</p>
<p>Sve to nije trajalo dugo kada je nasred ulice stao kao ukopan moj daidža Alija. Nije mogao vjerovati svojim očima da unuk njegove sestre stoji i prosi. Prišao mi je i zamolio me da se sklonim ustranu. Odgovorio sam da se ne mrdam, da izvodim performans, da je to umjetnički čin i da nisam tu zbog para. Teška situacija. Daidža je u nevjerici otišao dalje, krajičkom oka primijetio sam ga kako zamiče prema telefonskoj govornici.</p>
<p>Nakon pet minuta, dolazi taksijem moj stari. Bio je crven u licu, očigledno u teškoj muci. Bi mi ga žao, ali šta sam mogao. “Hajde, hajde, sklonimo se ustranu… trebao si mi reći da nemaš para, dao bih ti…”, stari je bio uporan. Znao je da sam za vrijeme rata bio u bolnici, da sam pukao, mislio je da je to još jedna, ali mnogo gora epizoda.</p>
<p>“Stari, bolan, pusti me na miru, vidiš da radim, ovo je savremena umjetnost!”, ponovih nekoliko puta. Nije mi vjerovao. Držao me je pod miškom, ali se nisam dao. Trebalo mi je nekoliko minuta da ga konačno uvjerim da je sve u redu i da to radim svjesno. Stajao je još neko vrijeme na uglu i sve to posmatrao. Zatim digao ruke u zrak, spustio ih i otišao kući.</p>
<p>Nastavio sam dalje kao da se ništa nije dogodilo. Povratka nije bilo. Sve što je taj dan trebalo da se desi, desilo se. Na kraju sam pokupio rekvizite i otišao u sporednu ulicu. Zapalio cigaretu, sjeo ispred nekog ulaza i osjetio olakšanje. “Nije to bilo baš toliko crno”, tješio sam se. A onda sam pogledao u kantu. Narod je ubacivao i ubacivao. Umoran i konfuzan, izbrojao sam šezdeset maraka.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Vrijeme je da se uozbiljimoSljedeći članak
Hoće li nam prijetiti etnoseksualci
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo