Priznajući Jerusalem za glavni grad Izraela, SAD su na neki način legitimirale dosadašnju izraelsku politiku koja Palestince u Jerusalemu tretira građanima drugog reda, zatvarajući ih u geta i praveći svoja naselja na palestinskoj zemlji. Stoga je pogrešno odluku američkog predsjednika smatrati najavom novih političkih relacija na Bliskom istoku, kako to čine neki analitičari, već priznanjem trenutnog stanja u izraelsko-palestinskim odnosima, tj. legitimiranjem izraelskog kršenja UN-ovih rezolucija koje se odnose na status Jerusalema

Piše: Hamza RIDŽAL

Donald Trump priznao je 6. decembra Jerusalem za glavni grad Izraela, nazvavši to ispunjavanjem obećanja koje nisu ispunili njegovi prethodnici na funkciji predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. “Odlučio sam da je ovakav postupak u najboljem interesu SAD‑a, te u interesu mira između Izraelaca i Palestinaca”, obznanio je Trump ovu odluku, koja bi mogla predstavljati i početak kraja mirovnog procesa u izraelsko-palestinskim odnosima.

Priznanjem Jerusalema za glavni grad države Izrael i najavom preseljenja Ambasade SAD-a u ovaj grad, američki predsjednik prekršio je niz rezolucija Ujedinjenih nacija čiji je istaknuti član upravo Amerika. Istaknuto je to u nekoliko navrata tokom hitne sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, u petak uvečer, sazvanoj nakon što je Trump objavio svoju odluku. Na sjednici su se sve članice Vijeća sigurnosti, izuzev SAD-a, izjasnile protiv ove odluke. Jedan po jedan predstavnik zemalja članica Vijeća sigurnosti iznosio je svoj stav, neki sa žaljenjem, a neki s ljutnjom prema 15. članici, Sjedinjenim Američkim Državama.

I do sada se dešavalo da Sjedinjene Američke Države same stoje na strani svog najvećeg saveznika Izraela u najmoćnijem tijelu Ujedinjenih nacija. Tokom decenija, SAD su stavljale veto na različite rezolucije Vijeća sigurnosti koje su smatrale štetnim za Izrael. Ipak, Amerika je do sada poštivala potpisane rezolucije ovog međunarodnog političkog tijela, što spomenutu odluku predsjednika Trumpa čini ekscesom u vanjskoj politici njegove države. Šokantna Trumpova odluka izazvala je oštre reakcije međunarodne zajednice. Iz Francuske, Velike Britanije, Turske, Irana, Rusije i Njemačke stigle su osude njegovog poteza.

“Čujem kako neki govore, među njima i američki državni sekretar Rex Tillerson, da će stvari doći s vremenom, da je vrijeme za pregovore. Ali, sve do sada oni su mogli imati ulogu medijatora, a sada su se isključili. Realnost je da su sami i izolirani u ovome”, rekao je šef francuske diplomatije Jean-Yves Le Drian. “Gospodine Trump, Jerusalem je crvena linija za muslimane”, izjavio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan 7. decembra u govoru poslanicima Stranke pravde i razvoja (AKP) u Parlamentu u Ankari. “To bi moglo otići tako daleko da prekinemo diplomatske veze s Izraelom”, kazao je Erdoğan. U zvaničnu posjetu Ankari stigao je 12. decembra ruski predsjednik Vladimir Putin. Na zajedničkoj konferenciji za novinare Erdoğan je rekao da Moskva i Ankara imaju jednak stav u pogledu odluke SAD-a o Jerusalemu, te dodao da će dva lidera ostati u kontaktu u vezi s ovim pitanjem. Putin je naglasio da odluka Donalda Trumpa destabilizira situaciju na Bliskom istoku.

LEGITIMIRANJE POLITIKE NASILJA

Rezolucijom UN-a iz 1947. godine, područje Palestine podijeljeno je na arapsku i jevrejsku državu, a Jerusalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Nakon što je Ben Gurion proglasio Izraelsku državu 1948. godine, izbija Arapsko-izraelski rat, u kojem su Egipat, Sirija, Liban i Jordan poslali vojnu pomoć Palestincima. Ipak, pomoć je bila nedovoljna, pa izraelska vojska pobjeđuje nakon petnaest mjeseci borbe. Pritom je Egipat dobio pojas Gaze, a Jordan Zapadnu obalu. U junu 1967. Izrael pokreće Šestodnevni rat, u kojem za samo šest dana okupira Gazu, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i palestinski dio Jerusalema. Tada su uspostavljene granice koje i danas u Izraelu važe kao prostor te države. Prema procjenama Ujedinjenih nacija, nakon Šestodnevnog rata, protjerano je iz svojih domova 711.000 Palestinaca, dok je 600.000 Jevreja iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael.

Od 1967. godine intenzivirana su nastojanja Vlade Izraela da osigura apsolutnu prevlast u Jerusalemu, pa je grad danas de facto pod izraelskom vlašću i administracijom uprkos međunarodnim konvencijama i rezolucijama Ujedinjenih nacija. U njemu je sjedište izraelskog predsjednika i parlamenta, a grad je proglašen glavnim gradom države Izrael, dok Palestinska narodna samouprava svojim glavnim gradom smatra Istočni Jerusalem.

Amerika je priznanjem Jerusalema za glavni grad Izraela na neki način legitimirala dosadašnju politiku Izraela koja Palestince u Jerusalemu tretira građanima drugog reda, zatvarajući ih u geta i praveći naselja na njihovoj zemlji. Stoga je pogrešno Trumpovu odluku smatrati najavom novih političkih relacija na Bliskom istoku, kako to čine neki analitičari, već priznanjem trenutnog stanja u izraelsko-palestinskim odnosima, tj. legitimiranjem izraelskog kršenja UN‑ovih rezolucija koje se odnose na status Jerusalema. Iako se na prvi pogled čini da je ova odluka posljedica Trumpove ishitrenosti, prije će biti da je ona dobro sračunata s obzirom na postojeće geopolitičke relacije. Jedna tako bitna odluka mogla je biti donesena i ranije, s obzirom na historiju savezništva između Amerike i Izraela, ali tek od dolaska princa Salmana i generala Sisija na vlast Amerika u Saudijskoj Arabiji i Egiptu ima beskompromisne saveznike koji mogu amortizirati odnose unutar arapskog društva u vezi s Jerusalemom.

Saudijska Arabija, kao baštinik duhovnog naslijeđa islama, te Egipat, kao najjača vojna sila u arapskom svijetu, vrlo su važni faktori stabilnosti Bliskog istoka. Iako se u javnoj reakciji na odluku Sjedinjenih Država o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela i dislociranju Ambasade SAD-a iz Tel Aviva u Jerusalem saudijski ministar vanjskih poslova pozvao na međunarodni konsenzus i zatražio od Trumpa da povuče svoju odluku, izraelski “Kanal 10” otkrio je da je Donald Trump ipak dobio podršku Saudijske Arabije i Egipta u priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela.

Izraelski politički analitičar Barak Fred u emisiji “Kanala 10” kazao je kako arapske zemlje formalno upozoravaju na eskalaciju, ali da je sigurno kako će Palestinci platiti cijenu velikih geopolitičkih promjena u regiji. On je kazao da je Trump od Saudijske Arabije i Egipta dobio “zeleno svjetlo” za dislociranje Ambasade SAD-a iz Tel Aviva u Jerusalem.

Na pitanje o saudijskom stajalištu u vezi s Trumpovom odlukom, Yisrael Katz, izraelski ministar za obavještajne poslove, kazao je kako službeni Rijad veliku pažnju pridaje sigurnosnoj saradnji s Izraelom, naročito u vezi s Iranom, podsjetivši da reakcije arapskih vlada u velikoj mjeri određuje činjenica da se arapski lideri sklanjaju pod zaštitnički kišobran Sjedinjenih Američkih Država.

Izraelski analitičar Barak Fred izjavio je, također, da mu je visokopozicionirani član američke administracije kazao kako su Amerikanci veoma zadovoljni “kontroliranom osudom Trumpove odluke od strane umjerenih arapskih zemalja”. Prema mišljenju tog zvaničnika američke administracije, Washington se oslanja na to da će arapske vlade pomoći u kontroliranju i obuzdavanju palestinske reakcije.

RAZJEDINJENOST “MUSLIMANSKOG SVIJETA”

Kao potvrda Fredovim riječima, moglo bi poslužiti i saopćenje Generalnog sekretarijata Vijeća islamskih učenjaka u Saudijskoj Arabiji, koje je kroz historiju uvijek davalo podršku vladajućem režimu o ovoj zemlji. Generalni sekretarijat objavio je 7. decembra izjavu o Jerusalemu (Kudsu) u kojoj nema ni riječi o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i njegovoj odluci da prizna Jerusalem za glavni grad Izraela, kao ni o prijenosu Ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem niti posljedicama koje bi to moglo izazvati. Iako se od ove organizacije očekivao jasan politički stav o pitanju Jerusalema, Vijeće islamskih učenjaka Saudijske Arabije u svojoj izjavi zadovoljilo se naglašavanjem posebnog mjesta i statusa Kudsa i Al-Aksa džamije u islamu i ono što oni simboliziraju u svijesti muslimana u cijelom svijetu. U izjavi se, između ostalog, navodi da je “Jerusalem (Kuds) blagoslovljena zemlja i da je njegov blagoslov spomenut na više mjesta u Kur’anu. Osim toga, Kuds je prva kibla muslimana i mjesto Poslanikovog, s.a.v.s., Isra’a i Mi’radža. Stoga se u rješavanju pitanja Palestine moraju imati na umu osjećanja muslimana i ono što njima znači Jerusalem (Kuds), jer mir se temelji na istini, pravdi i objektivnosti.”

S druge strane, Svjetska unija muslimanskih alima (IUMS), koja nerijetko zastupa suprotna stajališta od Vijeća islamskih učenjaka u Saudijskoj Arabiji, dan poslije pozvala je na “arapsko‑muslimanski ustanak”. “Pozivamo alime muslimanskog naroda i imame da prenesu ozbiljnost odluke Sjedinjenih Država muslimanima širom svijeta”, navodi se u saopćenju IUMS-a. “Ovaj potez”, dodaje se u saopćenju, “primorava Palestince, Arape i muslimane da brane svoj sveti grad svim neophodnim sredstvima”. Valja pritom napomenuti da je predsjednika Svjetske unije muslimanskih alima Jusufa el-Karadavija Saudijska Arabija nedavno proglasila teroristom.

Sve ovo svjedoči o dubokoj razjedinjenosti onog što se najčešće naziva sintagmom “muslimanski svijet”. Taj “svijet” ne postoji ni kao politički entitet, niti kao geografska oblast, već je riječ o veoma disperzivnom označitelju koji nastoji izbrisati političke i kulturne razlike među društvima u kojima žive muslimani. Tako osmišljena sintagma “muslimanski svijet” stvara lažnu predstavu o postojanju političkog konsenzusa između društava s muslimanskom većinom, a pritom se zaboravlja da su neka od tih društava međusobno ratovala.

Stoga je nerealno očekivati da će Trumpovo priznanje Jerusalema za glavni grad Izraela dovesti do vojne reakcije bilo koje od država s islamskim predznakom, reakcije “muslimanskog svijeta”, kako to ovih dana možemo čitati u mainstream medijima na Zapadu. Ne treba zaboraviti da su neki dijelovi tog “muslimanskog svijeta” u nedavnoj prošlosti bili izloženi (a neki su još uvijek) fizičkom nestanku, pa ostatak “muslimanskog svijeta” nije vojno reagirao. Taj će njegov potez prije dovesti do učvršćivanja fronta prema Turskoj i Iranu, te konsolidaciji savezništva između Rusije, Turske i Irana, a već je doveo do oštrih reakcije nekih od najbližih američkih saveznika iz Vijeća sigurnosti. Zašto bi sve to trebalo Sjedinjenim Američkim Državama? Možda je i jedini odgovor da Trump, ustvari, nije tek saveznik Izraela, već istaknuti eksponent cionističkog lobija u republikanskoj stranci koja ga je kandidirala za predsjednika. A jedina stvarna prijetnja cionističkom lobiju na Bliskom istoku jesu Turska i Iran.