ŠTA TO CRVENO GMIŽE ISPOD KAMENA

Danas već poluanonimni Aldi Halilović, nekad generalni sekretar Foruma mladih SDP-a i kandidat ove stranke za Parlament BiH, te dugogodišnji novinar banjalučkog portala Buka, pokušao je iskoristiti javnu histeriju zbog odluke kardinala Vinka Puljića da održi misu za žrtve Bleiburga u sarajevskoj Katedrali kako bi izašao ispod kamena te putem statusa na Facebooku problematizirao kao “fašistička” pojedina imena ulica Sarajeva te tako fokus s Katoličke crkve, njenog klera i pastve usmjerio ka Sarajevu i njegovom većinskom stanovništvu. Ovu Halilovićevu tiradu na Facebooku prenijeli su mnogi njegovi “antifašistički” istomišljenici, kao i, kakvog li iznenađenja, portal Prometej.

Interesantno je i to da je Halilović već imao slične “antifašističke” ispade, kada je u namjeri da signalizira svoje “antifašističke” vrline, svoju odanost politici ekvidistance, svoje gnušanje spram “nacionalista sa sve tri strane”, komentirao kako je “previše kuknjave” oko hapšenja generala Armije RBiH Atif Dudakovića jer je on navodno “pred kamerama naređivao strijeljanje zarobljenika” te kako je Dudaković “kriv”. Iako Halilović nema nikakve dokaze za ovakve tvrdnju, i iako je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, on ih ipak iznosi jer cilj nije istina već signalizacija “antifašističke” vrline.

Činjenica da Halilović nema nikakvih problema da tvrdi da su se neki od njemu spornih “fašista” trebali naći na “Blajburškom polju sa svojim prijateljima i saradnicima” znači da on nema moralnih dilema oko podržavanja masovne likvidacija ratnih zarobljenika ako je riječ o etiketiranim “fašistima” i “narodnim neprijateljima”. No činjenica je i da Halilović istovremeno unaprijed proglašava krivim generala ARBiH Atifa Dudakovića zbog navodnog “strijeljanja zarobljenika”, a što je krimen za koji se, po Haliloviću, treba odgovarati. Kako tumačiti ovakvu nekonzistentnost?

Prilično jednostavno. Takva dvostruka mjerila i takav moralni relativizam proistječu iz očite činjenice da za Halilovića, kao i za veliki broj njegovih “antifašističkih” istomišljenika, agresori na Bosnu i Hercegovini nisu fašisti, niti su branitelji Bosne i Hercegovine “antifašisti”. Takve etikete i takve titule oni čuvaju što za svoje ideološke neistomišljenike, što za same sebe. U njihovom imaginariju borbe dobra i zla odbrana Bosne i Hercegovine od velikosrpskog i velikohrvatskog agresora ne igra nikakvu ulogu već je više smetnja zato što narušava već zadani narativ te je stoga tretiraju kao nekakav incident, nekakvu kafansku tuču “nacionalista” koji su zavadili “bratske narode”. Kako se ne bi morali jasno odrediti i pozicionirati, da li na stranu agresora ili branitelja, fašizma ili antifašizma, loših i dobrih, oni su pribjegli negiranju same ideje da je tokom rata bilo agresora i branitelja, fašista ili antifašista, loših i dobrih. Upravo takva relativizacija, više od svega, više od bilo kakvih jeftinih parola i floskula, pokazuju pravo bezvrijedno lice i maliciozno naličje ovdašnjih antifašista koji većinu vremena najviše liče na one protiv kojih se navodno bore.