Decenijama je Mrkonjić-Grad s ponosom i radošću dočekivao vijećnike ZAVNOBiH-a i brojne antifašiste koji su obilazili Spomen-muzej prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, koji je vjerno dočaravao ambijent povijesne noći u nekadašnjoj Gašića krčmi. Šta je danas ostalo od grada u kojem je vraćena državnost Bosni i Hercegovini, za Stav piše Ibrahim Halilović, prijeratni dugogodišnji reporter TV Sarajevo, rođen u Varcar-Vakufu, povratnik u rodni grad

Piše: Ibrahim HALILOVIĆ

Bosna i Hercegovina odavno više ne stanuje u nekadašnjem gradu ZAVNOBiH-a, gradu u kojem je u noći s 25. na 26. novembar 1943. godine obnovljena njena tisućgodišnja državnost, mjestu gdje je proglašena državom konstitutivnih naroda Srba, Hrvata i Muslimana. Grad ZAVNOBiH-a danas je samo formalna svojina u sastavu dejtonske države BiH.

Nakon ratnih zločina, nakon progona stanovništva, nasilnih mobilizacija, odvođenja na prinudni rad i u logore na Manjači, nekažnjenih zločina u Podbrdu i Obrcima kod Donjeg Vakufa, srpski nacionalisti poručuju da u Mrkonjić-Gradu ni Hrvati ni Bošnjaci nemaju šta tražiti jer je to srpski grad. Na pojedinim mjestima u gradu, pa i na poštanskom sandučiću onog ko ispisuje ove redove, mogu se pročitati poruke “Nož, žica Srebrenica” i ona na nekadašnjoj stočnoj pijaci na Rudinama: “Na tursku glavu nemoj nikad dići pušku, ti to možeš bolje jer se stoka nožem kolje.”

KUĆE NA PRODAJU

Nekadašnji grad ZAVNOBiH-a, a danas jedno od najjačih uporišta Milorada Dodika, na prvi pogled, kada se pogleda s Previla putujući iz Jajca, izgleda lijepo, uređeno i moderno. Ipak, danas je to samo jedna obična palanka. Od prijeratnih nekoliko stotina katolika, danas ih je u gradu manje od deset, a od muških glava dvojica, svećenik Davor Anušić i župljanin Danijel Ćurić.

Spaljenu crkvu za vrijeme srpske okupacije obnavljaju, podigli su zvono na crkvenom zvoniku i ono ponovno zvoni, stapajući se s mujezinskim pozivima na molitvu i zvonjavom s pravoslavne crkve. Gradski katolici koje je Franjo Tuđman “humano” preselio u srpske kuće u Glamoču i na Baniji navraćaju u svoje rodno mjesto o sahranama svojih najbližih i prijatelja na starom groblju Ćeliji, tamo gdje su, prije smrti u tuđini, zaželjeli biti pokopani. Tu, pokraj svojih predaka, pokraj humki njihovih župnika na čijim križevima piše da su “varcarski”. Tridesetak katolika okupilo se posljednji put početkom septembra ove godine da bi izmolili misu za pokoj duša ubijenih katolika u Oborcima i da bi, razočarani u sporost pravosuđa, odlučno zahtijevali da pravda najzad stigne zločince.

U grad su se iz Glamoča prvi vratili Stipo i Ruža Demirović. Nakon dvadesetak godina povratničkog života, kovač čuvenih kosa “varcarki” Stipo Demirović lani se preselio na Ćeliju, pokraj svoje Ruže, koja je umrla dvije godine ranije. Ovog ljeta sinovi i kćeri koji žive u Njemačkoj, a svake godine provode praznike u radnom gradu, ispravili su im spomenike.

Bošnjaci, dvije-tri stotine njih, mahom starijih, zaboravljenih i ostavljenih od strane Sarajeva, danas životare. Većina ih nije ni napuštala svoj grad. Prvo su preživjeli četnički, a onda i teror nakon što su snage HV i HVO zauzele grad u ofanzivi 1995. godine. Bojovnici su temeljito opljačkali grad, sva njegova preduzeća ostavivši iza sebe masovne zločine i garež.

Bošnjaci životare na margini svih zbivanja, skoro pa bez ljudskih i građanskih prava. U čaršiju izlaze samo kad moraju. Svojim su novcem obnovili džamiju u Rici, a obnova Mustafa-agine džamije u središtu grada prekinuta je prije dvije godine. Džamija propada, novaca povratnici nemaju. Malo je zaposlenih Bošnjaka. Među onima koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke jeste Zineta Šehović, koja radi u Gradskoj biblioteci. Mnogo je prognanika, pogotovo iz skandinavskih zemalja, koji nisu prodali svoje kuće i okućnice, pa od aprila do oktobra svake godine borave u svom rodnom gradu, u svojim obnovljenim kućama. Stalnih povratnika gotovo da i nema.

Pritisnuti beznađem, nakon jalovih obećanja Dodikovih vlasti o boljem životu, i mnogi Srbi napuštaju grad i sela i odlaze na Zapad u potrazi za životom dostojnim čovjeka. Mnogo je kuća na prodaju…

NOĆ U GAŠIĆA KRČMI

A nekad? Nekada je ovaj grad živio jednom dušom.

Ponosan na svoj suživot, prijateljske, pa i međusobne rodbinske veze, na svoju privredu, kulturu… Posebno ponosan na povijest svog grada, a baška na događaj iz ratne 1943. godine, kada je na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a Bosna i Hercegovina obnovila svoju državnost. Bio je to skladan život zadovoljnih ljudi, okrenut svjetlijim stranicama budućnosti, a uporištem u zavnobihovskoj prošlosti. O godišnjici ZAVNOBiH-a grad je oblačio svoje svečano ruho, a građani su se kitili osmjesima.

Iz svih krajeva Titove Jugoslavije dolazili su novinari, televizijske i radijske ekipe da bi izvijestile o proslavi godišnjice obnavljanja državnosti. Razgovarali bi s građanima koji su bili svjedoci tog povijesnog čina, odlazili u Brdo povrh grada u posjetu Mitru Soldatu, prijeratnom cestaru, dvostrukom vijećniku. Svjedočio je Soldat prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i drugom zasjedanju AVNOJ-a. Objavljivane su reportaže, feljtoni, emitirane radijske i televizijske emisije, izvještavalo se o svečanostima, radnim pobjedama… Grad je s ponosom i radošću dočekivao vijećnike ZAVNOBiH-a i brojne antifašiste koji su obilazili Spomen-muzej prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, koji je vjerno dočaravao ambijent povijesne noći u nekadašnjoj Gašića krčmi. Bila je to svojevrsna učionica novije povijesti naše države, otvorena za posjetioce svakim danom u godini.

I sam bih se razvaljanio uoči obilježavanja godišnjice ZAVNOBiH-a. Sjećam se, kao da je danas, redovitih posjeta pokojnoj Dragici Gašić i rahmetli Mini Seferović. Njih dvije, uz gospođu Mudernović i još neke varcarske žene, antifašističke aktivistinje (AFŽ), uvijek i iznova bi pričale, a ja objavljivao u novinama i na TV Sarajevo njihove priče i sjećanja. Jednom sam putovao s Minom Seferović u Sarajevo da bi na TVSA u Nedjeljnom popodnevu Mirjane Jančić i Pere Radovića bili gosti na temu ZAVNOBiH-a. Varcarke žene, aktivistkinje, antifašistkinje su u organizaciji partizana Vase Butozana uređivale svečanu salu za zasjedanje. Donosile su iz svojih kuća ćilime i kućno cvijeće, a Ismet Mujezinović ispisivao je parole po zidovima, klicao Titu, saveznicima Amerike, Rusije i Engleske. A onda delegati-vijećnici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine koji su se okupili na povijesnom zasjedanju. Atmosfera i radna i svečana. U dekoru bosanskih šarenih ćilima, uz odjek topova u daljini, u porobljenoj Evropi, plamtio je antifašistički i partizanski plamen, ponosno kucalo srce narodnih poslanika. Rađala se nova, antifašistička i slobodna Bosna i Hercegovina…

Partizan, umjetnik-grafičar Božidar Jakac, Slovenac, vijećnik AVNOJ-a, ovjekovječio je fotografijama zasjedanje i njegove učesnike, salu i u njoj delegate Vojislava Kecmanovića Đedu, predsjednika ZAVNOBiH-a, Đuru Pucara, Mitra Mitrovića iz Srbije, partizane u gradu i okolini. Iz Varcar-Mrkonjića odaslane su poruke narodima i građanima Bosne i Hercegovine o Bosni i Hercegovini kao majci koja ih je sve zajedno odnjihala.

Grad je do tada nekoliko desetina puta prelazio iz ruku u ruke raznih vojski, zvali su ga “bosanska Šepetovka” (po jednom ruskom gradiću koji je imao istu sudbinu), da bi oslobođen dočekao vijećnike i goste, među njima Rodoljuba Čolakovića, Skendera Kulenovića i Branka Ćopića, koji je kasnije napisao novelu Varcar-Mrkonjić, koja odslikava ratni duh međusobne solidarnosti, ispomaganja i čuvanja muslimana, katolika i pravoslavaca u ratnom vihoru i neizvjesnosti koji su svoj ljudski duh ispoljili u svom zajedničkom gradu. Plamičak tog duha nije ugašen ni u prošlom ratu.

Grad je, povodom četrdesete godišnjice ZAVNOBiH-a, dobio nekoliko vrijednih privrednih pogona, a ukrašen je novim zdanjima Spomen-doma i hotela. Objavljena je fotomonografija Mrkonjić-Grad, pokrenute mjesečne Mrkonjićke novine, štampane razglednice i prvi turistički prospekt. Na Mliništima, gdje je Josip Broz Tito boravio 1942. godine, otvoren je muzej pod vedrim nebom s kompozicijom “ćire”, partizanskog voza u kojem se vozio i sam Tito. Broz je posjetio Mrkonjić-Grad stigavši putem AVNOJ-a. Nakratko je sjeo u jednu od vijećničkih stolica u muzeju u zgradi zasjedanja. Prisjetio se vremena kada je u Jajcu pripremao Drugo zasjedanje AVNOJ-a, odakle je pozdravio odluke mrkonjićkog ZAVNOBiH-a. Sada je klicao novoj, slobodnoj BiH u sali u kojoj je obnovljena njena državnost. Titova posjeta bila je velika čast.

Poruke ZAVNOBiH-a postale su obrazac života u poslijeratnoj Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, Republici Bosni i Hercegovini, temeljna odrednica svih poslijeratnih ustava. Porukama ZAVNOBiH-a, posljednjem i jedinom važećem Ustavu RBiH, treba još samo dodati građansku notu pa da Ustav dobije zeleno svjetlo kao građanski, evropski i svjetski, naš, ljudski.

DODIKOVE PSOVKE

I na tim porukama i temeljima ZAVNOBiH-a zasnovana je odluka o održavanju građanskog referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine, na kojem je donesena do danas nepobitna odluka o Republici BiH kao samostalnoj, suverenoj i neovisnoj državi. Šta se poslije dogodilo, svako je manje-više osjetio na svoj koži.

U godinama nakon agresije niko od zvaničnika države BIH nije našao za potrebu da uz kolone autobusa i automobila antifašista, mladih i starih kojih je svake godine sve manje, posjeti grad u kojem je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine.

Dok se u Sarajevu organiziraju svečane akademije i prijemi, na vratima svečane skupštinske sale 25. novembra 2010. godine bili su lanci i katanci – simbol današnje Bosne; u lance i katance skupštinsku salu okovao je je poslanik Dodikove partije Milorad Živković, inače rođen u Mrkonjić-Gradu u “uglednoj gradskoj obitelji”. Lance i katance strgao je Ibran Mustafić uz pomoć Mire Lazovića. Iz Živkovićevog kabineta potom je saopćeno “da je nasilni upad u Veliku salu krivično djelo, zbog čega će nadležni organi biti pozvani da odgovorne za takav postupak adekvatno sankcionišu”. Zaključavanje sale Parlamenta za Živkovića je nekažnjivo, herojsko djelo!

Za one koji uporno dolaze u Mrkonjić, neko od uposlenika u Domu kulture, nekadašnjem Spomen‑domu ZAVNOBiH-a, otključa vrata zgrade u kojoj je održano zasjedanje. I ispred i iza vrata posjetioce dočekuje ruglo kao simbol našeg odnosa prema našoj povijesti, našoj državi i nama samima. Vanjština zgrade oronula, struja isključena, krov propada. Na mjestu spomen-ploče – oglasna tabla s osmrtnicama. Unutra – pustoš. Svi su eksponati razneseni ili uništeni. Nešto od eksponata čuva se u Istočnom Sarajevu.

Sramota i ruglo. Bjelodan dokaz našeg nepoštivanja antifašističke prošlosti, kao i same države utemeljene baš u ovoj zgradi. Bosnu na konjske repove razvlače i čerječe. Dodik u gradu ZAVNOBiH-a psuje državu RBiH i poručuje kako ona ne postoji. Može se, ima se novca za razne projekte i privatne hazne, obnovu porušenih bogomolja, ali za državni simbol – nema. Dodik psuje državu Bosnu u mjestu obnove njene državnosti. Oni koji bi trebali osuditi taj čin, spriječiti takve i druge njegove antidržavne udare uglavnom ne haju. Oguglali valjda. Onima koji ne uče iz povijesti historija se ponavlja u najgorem obliku. Bosna nestaje i u mjestu njenog ponovnog rođenja šapatom pada.