Neki drugi avion mislio je da ima zeleno svjetlo, što se moglo katastrofalno završiti, a ja bih se onda pridružio Larryju s druge strane. Ne znam koliko još letova imam, sa svakim novim povećava se šansa da se desi nešto (ne)očekivano
 krenula su kroz njegovu zaostavštinu. Posmatrao sam sa sigurne distance prekopavanje po papirima, akcijama, svime što je Larry ostavio iza sebe. Iako je Barbara jedini nasljednik, javile su se sumnje i dileme. A ona, bolesna od svega i svačega, jedva da je bila svjesna šta se oko nje dešava. Gledala je pred sebe, ko zna na kojem planetu milijardama svjetlosnih godina daleko.</p>
<p>Larry je radio u raznim osiguravajućim kompanijama, da bi zatim svoje znanje dijelio po univerzitetima i svakome kome je trebala ekspertna analiza. Kažu da je bio dobar. To je značilo da je dosta vremena provodio u avionu. Primijetih u jednoj od kutija spremnih za skladište plaketu koju mu je dala tvrtka “American Airlines”. Pisalo je: “Larryju za pređenih milion milja.” (Rekli su mi da je prešao mnogo više.) Prije nekoliko godina Larry mi je rekao da je tu bilo svega, motori su se znali zapaliti, bilo je turbulencija od kojih su i stjuardese padale u nesvijest. Čak ni nekoliko operacija srca i ugrađen pejsmaker nisu ga zaustavili. Sve donedavno, dok ga leđa nisu počela boljeti, dok se nije otkrio rak pluća u završnoj fazi.</p>
<p>Ukrcao sam se u avion koji je više ličio na autobus. Morao sam se oprostiti od rodbine i Teksasa, kojeg sam pamtio po koječemu drugom. Sad kada Larryja više nema, a punica leti za Kaliforniju, sumnjam da će me Teksas uskoro vidjeti. Avion se zaletio, kopkao sam po muzici tražeći nešto da me uspava. Negdje je na trećini piste pilot svom silinom udario po kočnicama. Udario sam glavom o sjedište ispred. Sigurno nisam bio jedini koji je tad pomislio da će ga srce mahnuti. Neki drugi avion mislio je da ima zeleno svjetlo, što se moglo katastrofalno završiti, a ja bih se onda pridružio Larryju s druge strane. Ne znam koliko još letova imam, sa svakim novim povećava se šansa da se desi nešto (ne)očekivano.</p>
<p>Larryjeva zahvalnica za pređenih milion milja završit će u smeću, kao i većina stvari koje su njemu i samo njemu nešto značile. Sve ostalo što je vrijedno razgrabit će familija, a onda će doći ljudi s kamionom, sve pokupiti i odvesti u skladište neke dobrotvorne organizacije. Larryjeva odjeća i dalje će šetati naokolo nošena na tuđim tijelima.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Svi smo mi odnekle šljegliSljedeći članak
Svi smo mi drugačiji između četiri zida
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja