fbpx

Post by STAV

"Ne vidim sebe kao gradonačelnika samo jednog dijela grada ili samo jednog naroda. Tako ne mogu razmišljati. Nisam takav čovjek i osoba sam koja ima prijatelje svih nacionalnosti i svih političkih orijentacija. Sasvim je normalno da ljudi imaju različite političke stavove, međutim, ne vidim nikakvog razloga za podjelama ili nekakvim selektivnim pristupom bilo kojem dijelu grada. Mostar je jedan grad, multietnički grad, grad u kojem smo sudbinski okrenuti jedni prema drugima i politike podjela ne mogu zadovoljiti potrebe građana Mostara"

Uoči izbora 1990. godine Miro Lazović bio je član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na prvim višestranačkim izborima biran je u Vijeće građana Skupštine Bosne i Hercegovine, gdje na prijedlog Nijaza Durakovića biva izabran za šefa Kluba SDP-a. Rat ga zatiče u Vogošći, odakle se prebacuje u Sarajevo i aktivno uključuje u politički život grada pod opsadom. Bio je tokom rata predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i učesnik gotovo svih mirovnih pregovora – od Ženeve preko Washingtona do Daytona. Za specijalno izdanje "Stava" (broj 293, 15. 10. 2020) govorio je o početku višestranačkog života u Bosni i Hercegovini, o mirovnim pregovorima, saradnji s Alijom Izetbegovićem, političkom životu tokom Agresije, o Slobodanu Miloševiću, Franji Tuđmanu… Povodom godišnjice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma objavljujemo dio intervjua koji se odnosi na Lazovićevo učešće u mirovnim pregovorima. 

Zar možemo biti neodgovorni nakon toliko položenih života za našu slobodu? Naši legendarni borci predvođeni narodnim herojima Hujkom i Arifom nisu se borili za ovakav nefunkcionalan i natopljen mržnjom i diskriminacijom Mostar. Za Bošnjake Hercegovine neprihvatljivi su odnosi i praksa majorizacije i supremacije bilo kojeg naroda bez obzira na procentualno učešće u bilo kojem kantonu ili entitetu

Kada se okupio jedan tim ljudi u jedinstvenu koaliciju pet probosanskih stranaka, ljudi za koje smatram da su dokazani aktivisti, da su dovoljno jaki i voljni, da znaju, mogu i hoće da mijenjaju stanje grada Mostara, nije bilo teško donijeti odluku da budem dio tima. Tim ljudi koji su svojim radom, trudom i zalaganjem postigli rezultate u sferama života u kojima su do sada djelovali. Vjerujem da u Koaliciji za Mostar 2020. imamo tim koji će u Gradskom vijeću Grada Mostara napraviti iskorak, koji će raditi za dobrobit građana i od Mostara napraviti moderan evropski grad

Milan Tegeltija, predsjednik VSTV-a BiH u ostavci, ovih dana bio je pod lupom javnosti i medija. Ako ste se pitali šta znači njegovo prezime imamo odgovor za vas. Riječ je o turcizmu ženskoga roda koji se koristi u bosanskom jeziku. Pod natuknicom “tegeltija” pronašli smo ga u rječniku turcizama proslavljenog filologa Abdulaha Škaljića.

Ako već imamo veliku sreću i privilegiju da osjećamo ljubav – kao što ja osjećam ljubav prema Mostaru – onda moramo biti svjesni i naše velike obaveze, da sve ono čime bismo mogli i/ili bili u situaciji da uljepšamo, pomognemo, izgradimo unaprijedimo tu našu ljubav – u ovom slučaju Mostar – trebamo, obavezni smo i moramo činiti. Jer, ko bi to trebao biti obavezniji da se brine, da učestvuje, da pomaže onome što mi volimo do nas samih? Zato i kažem: ljubav je obaveza – glasaj za Mostar, barem toliko svako od nas može učiniti. O svim ostalim prioritetima i neophodnostima građansko-političke participacije možemo nekom drugom prilikom. Za sada – za nekoliko dana, 20. decembar 2020. je najvažniji – izađi na izbore u Mostaru i glasaj

Možda najveću opasnost za rasipanje glasova među probosanskim strankama nosi Hadžikadićeva Platforma za progres. To je jedina među svim manjim strankama koja može osvojiti nešto veći broj glasova, slično kako je to prije dvije godine uradio Šepićev Nezavisni blok osvojivši više od 500 glasova. To što je Hadžikadićeva stranka svoje liste prijavila u samo dva gradska područja, i to ondje gdje stranke s hrvatskim predznakom osvajaju samo simboličan broj glasova, dokaz je na čije glasove računaju i kakvu pritom štetu mogu prouzročiti a da za sebe ne pribave nikakvu konkretnu korist. Hadžikadićevo odustajanje, slično kako je to učinio NiP, koji se preliminarno registrirao za izbore u Mostaru, ali nije predao svoje liste, moglo bi biti korisno kako za probosanske snage u Mostaru, tako i za njegov osobni imidž

Za Stav pišu i govore kandidati na listama, uvaženi književnici, izdavači, intelektualci, privrednici, doktori nauka, sociolozi, sportaši, doktori medicine, muftije, imami, zlatni ljiljani, kulturni radnici, publicisti, dijaspora... Svi su Mostarci, rođenjem ili mjestom života, i svi se slažu u jednom: da su predstojeći izbori sudbinski bitni za Mostar i da je ključno u što većem broju izaći na izbore 20. decembra.

Može li bivši narkodiler, ako je bio pošten u svom narkobiznisu, biti pošten u svom političkom djelovanju potpuno je bolesna konstatacija („pošteni lopov“ je oksimoron). Eto, je li Cicciolina mogla biti zastupnica koja je italijanskom društvu nudila moral, ćudoređe, tradicionalne vrijednosti i slično? Naravno da ne. Ali ona to nije ni radila. Cicciolina je bila zastupnica Radikalne liberalne partije (kasnije Partije ljubavi), a ne stranke Narod i moral, Narod i ćudoređe. Isto tako mlađahni Abdulah Ilijazović (koji je ujedno svršenik medrese) mogao bi komotno u politiku kada bi bio na listi partije koja se, primjerice, zalaže za legalizaciju marihuane i ostalih opijata (Narod i opijati, Narod i droga). Tada bi se legalno mogao zalagati za liberalizaciju tržišta drogama, tvrdeći da je ono što je radio i bio u prošlosti ustvari nepravda prema iskrenim uživateljima opijata i njihovim dobavljačima. Da je kojim slučajem bio kandidat SDA, ne samo da bi ova politička stranka bila generalizirana kao narkokartel već bi ista etiketa, na bazi stravičnih predrasuda, bila prišivena i Islamskoj zajednici i svim njenim imamima.