fbpx

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

Bosna i Hercegovina živi i u entitetu Republika Srpska. Bosna i Hercegovina je jednako i u rodnom mjestu književnika Irfana Horozovića u Banja Luci, i u rodnom mjestu književnika Dževada Karahasana, u Duvnu. Bosna i Hercegovina živi i u Vrbanjcima i Konjević Polju. Bosna i Hercegovina je živa na svakome svome pedlju. Bosna i Hercegovina je živa dok mi u nju vjerujemo.

Dakle, uzimajući u obzir obim, raznovrsnost i umjetničku vrijednost cjelokupnog književnog stvaranja Irfana Horozovića, kao i utjecaj njegovih tekstova na književnoumjetničke razvojne puteve naše književnosti, mišljenja smo da nagrada za životno djelo “25. novembar” više nego zasluženo pripada Irfanu Horozoviću.

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su

Ima kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Neretva – sjetih se pismene zadaće jednog svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li siguran da je Neretva zelena (O, kako li je samo divno zelena!) i poslao ga da mi donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks. To vam je kao moderna plavuša. Da nije plava, jeste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on će, da mi malo vrati, paf, i lupi preda me displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi pokaže svemir? – sam se mislim.) Profesore, koje je boje haljina